Glazba Nine Romić utješno, toplo grli. Zanesena u ljubavnome maštanju, eksperimentiranju s rockom ili tradicijskom glazbom, istodobno nježna i snažna, pratila me gibanjem novozagrebačkim livadama, ali i na slanom starome molu dolje na otoku. Atipičan je soundtrack odrastanja. Fino sjećanje na slomljena srca i hiroviti inat. Stalno joj se vraćam, najčešće u KSET-u, jer ako su Sara Renar i Dunja Ercegović ucrtale u kantautorsku mapu urbani, angažirani topos nepredvidljiva ženstva, Romić je u poetskom traženju uvijek zadirala ne samo u najintimniji dio sebe kao autorice nego i nas slušatelja. Poput ljuštenja luka otkrivali smo mračniju, krhkiju, usamljeniju, nesigurniju, ali i zaigraniju, nemirniju, zaljubljeniju inačicu sebe. Pravodobno prepoznavši potencijal debija ''Daljine'' (Aquarius Records, 2010) tekst glazbenoga kritičara Aleksandra Dragaša otvara joj vrata izvan zagrebačke alternativne klupske scene. On je vidi kao suptilnu, emocionalno razornu kantautoricu. Pritom će se, posve nepotrebno, u svim kasnijim pisanjima o rađanju nove scene redovito provlačiti etiketa ženskog pisma kao da odavno nismo ustalili obrazac koji glazbu dijeli po pomacima i kvaliteti, a ne spolu. ''U mom malom mraku'' prepoznatljivo će sukobljavati tamu i svjetlo, bol i humor kad milo, čisto pjeva: ''Kad si rekao ajmo se izgubiti…skočiti u tamu''. Dvije godine poslije izlaze ''Ptice'' (Aquarius Records, 2012), gdje će jasnoću njezina vokala usporediti s Cass Elliot. Fantastična ''Opet'' nerijetko će postati vrhuncem koncerata. Psihodelija uvrnuto prati život kad odjekuje: ''Kroz noć, ja vidim sebe i postajem sav nemir, koji skupljam dugo u porculanskoj čaši''.
Za neke antologijsko ''Stablo'' (Aquarius Records, 2014), snimljeno u MM Centru SC-a, zaziva prošla vremena Mamas & Papas, Jefferson Airplanea. Bilo da slušam ''Savršeno običan dan'' ili obradu ''Vuprem oči'', teško je oteti se dojmu posvećenosti, minucioznosti koju dijeli s muzičarom i producentom Jonathanom Wilsonom. Bila bliže bluesu ili folkloru, zezala se s ljubavnicima u ''Vožnji'' i ''Biciklu'', tu je da traje. Angažiranost u ''Slobodi'' (Aquarius Records, 2018), promjene koje donosi majčinstvo, ali i poigravanje žanrovima, s uvodnom ''Šumom'' vraća nas u mračne početke šuštanjem lišća i žuborenjem vode. Provodni motivi prirode poput rijeke, jezera i more, sunca, blizine zemlji, planina, vjetra i ptica, prisutni su i u posljednjem albumu ''Jezero'' (Aquarius Records, 2023), objavljenom nakon petogodišnje pauze. Povratak korijenima nije moguć bez tijela, koje će lomiti osjećaji (''Oduvijek i zauvijek''), koje će se tresti (''Brus papir''), u koje ćemo posljedično mirno uploviti. Promjene u strukturi benda, rad s kontrabasisticom, vokalisticom i aranžerkom Jelenom Galić, gitaristom Tomijem Novakom te bubnjarom Brunom Vorbergerom, ali i snažan utjecaj Dunje Knebl, oblikuju album koji se sluša u jednom dahu unutar četiri zida ili na nedavnoj koncertnoj promociji u Uraniji. Mračna šuma vuče snažno, no nismo apatični posebno kad nakon sevdalinskog intra u ''Izrast ćeš iz boli'' Nina veselo pjevuši: ''Dno je postelja tvoja, jastuk tvoje blato, ne brini za to''.
U prvom i naslovnom ''Jezeru'' zadane su zrele, duboke koordinate koje će, iako uronjene u strah, prema kraju albuma blijedjeti u sjećanja, svjesnost bivanja, poigravanje baštinom kao podsjetnikom na nakupljenu kolektivnu bol. Prisilno osviještenu u pandemijskoj pauzi od života. Strah kao dah zagrlit će se u ''Želim''. Šutnja, tek jedna riječ, prerast će u ''Ono što bi htjela'', pjesmu koja poziva na slušanje. Plutanje, strašni svijet iza vrata, izraženi narodni elementi u ''Maloj ptici'' zazivaju južnije krajeve u dvoglasju. Uostalom, sama će Nina Romić u intervjuu Zoranu Stajčiću za VIDA art spomenuti kako je odmak u zvuku izravno povezan s Perućkim jezerom, njezinim korijenima u Dalmaciji i Hercegovini, ali i korijenima Jelene Galić, koji će ih začiniti imotskim ganga momentom. Ne zanimaju ih folk i americana nego svijet postavljen posve unutra. Nikad potrebniji. Rijetko toliko iskren. Bolan, ranjiv, lomljiv, jak. Dijete je u tebi i pored tebe, osluškujem u ''Uspavanki''. Poput zaboravljenih radijskih drama Antuna Šoljana podsjeća nas koliko je nekad teško naučiti hodati, disati, sve pustiti. Riječ je o albumu iz posve druge dimenzije. Vraća sebi. Potisnutom i zaboravljenom. Gdje je snaga u zemlji, a ne u neurozama današnjice.
