Kultura
532 prikaza

Mitovi, legende i velike istine o Tomi Bebiću

1/4
Stanko Karaman
Bio je toliko vražji kao dijete da otac i majka nisu znali što bi s njim. Pa on je s rođakom kao 13-godišnjak ukrao barku, našli su ih usred Bračkog kanala. Poslali su ga u Pulu misleći da će ga to smiriti... NIje

Toma Bebić bio je jedan naročiti osobenjak, čovjek uz kojega se mogu staviti brojni opisni pridjevi, samo ne onaj da je bio običan. Za života često neshvaćen, istinskom legendom Splita postaje tek nakon svoje smrti 1990. godine. U 55 godina života bio je kantautor, pjevač i slikar, pisao je poeziju, aforizme i slikovnice, a radio je, između ostalog, i poslove bravara, pomorskog strojara i sudskog pljenitelja, bio je i nastavnik, novinar, istražitelj SUP-a u referadi delinkvenata i prostitutki, kao i službenik u računovodstvu... Igrao je i nogomet, pa i ragbi. Mnogi su osporavali njegovu svestranost i talente, on je s pozornice grmio u “levisicama” i mornarskoj majici, bio je etiketiran kao čista provokacija, njegova pojava bila je antipod tadašnjim pjevačkim zvijezdama koje su ‘70-ih uz njega nastupali na festivalu u Splitu. I sam je govorio kako je mnogima bio neprihvatljiv i zato jer je podrijetlom iz Muća, prihvaćao je ruganje na svoj račun nudeći svojim sugrađanima i pomoć u nastojanjima da ga obilježe kao gradskog redikula. Postoji legenda vezana za njega, čiju je istinitost sad nemoguće utvrditi, a ona govori o tome kako je jednom netko prišao Bebiću i rekao mu: “Šjor Toma, baš lipo pivate”, a on je odgovorio: “Ja ne pivan, ja reven”. Ali njegova ostavština, možda kvantitetom skromna, ali kvalitetom velika, konačno je dobila priznanje. Toma Bebić je tako ove godine posthumno dobio Rock&Off nagradu za životno djelo za albume “Volite se, ljudožderi” iz 1976. i “Oya Noya” izdan 1980. godine, ali i zbog niza singlova te posthumnih diskografskih izdanja. Što se tiče njegovih slikarskih ambicija, svojedobno je sam Toma u intervjuu za magazin Start 1973. godine priznao kako se slikanjem počeo baviti zbog oklade, htio je ispitati sebe koliko valja, iz onog pravog splitskog dišpeta. A sklonost prema aforizmima objasnio je lijenošću.

- Ako možeš napisati aforizam, glupo je pisati roman. Svaki aforizam je, ustvari, koncentrirana misao, mali roman sam po sebi. Aforizam je roman što ga je napisao lijenčina - objasnio je sam Toma.

Njegov rad bio je obojen lucidnim humorom, pa je bilo logično i da se upravo knjiga aforizama “Volite se ljudožderi” promovirala i prodavala u jednom posve originalnom ambijentu - zahodu hotela Bellevue na splitskim Prokurativama. Bio je altruist i anarhist, čovjek kojega je zabavljalo biti dijametralno suprotan standardima i okvirima iscrtanima za javne osobe, performer iz čijih su nastupa stršale boemske žice. Upravo zbog ovog potonjeg nikad nije nastavio svoju vojnu karijeru koju su mu odabrali roditelji. Naime, on je završio Mornaričko-tehničku podoficirsku školu u Puli, a iako su ga nagovarali da ide dalje, polaže za oficira, njemu je to bilo nezamislivo.

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

- Nije on htio nastaviti s tim, ma kakvi. Bio je toliko vražji kao dijete da otac i majka nisu znali što bi s njim. Pa on je s rođakom kao 13-godišnjak ukrao barku, našli su ih usred Bračkog kanala. Poslali su ga u Pulu misleći da će ga to smiriti, naučiti disciplini, ali to nije imalo nekog efekta. Radio je on u životu sve i svašta, ali ništa mu je bilo dovoljno zanimljivo da u tome ostane. Sve mu je bilo malo, htio je svašta naučiti, ali ni u čemu se nije se mogao zadržati. Bio je raznovrstan. Dok sam ja bila u Francuskoj, zvala sam ga da dođe, ali nije htio. Pa nije htio otići na koncert u Šibenik, a kamoli vani. Ma da je i gladan i žedan, on iz Splita ne bi otišao. A bio je toliko talentiran da možemo samo pretpostavljati kakav uspjeh je mogao postići da me je poslušao. Split ga u njegovim počecima nije prihvaćao, bio im je previše drugačiji, preraspršen - prisjeća se Nataša Bebić, Tomina sestra, bivša košarkašica i reprezentativka nekadašnje Jugoslavije. Iako uspješna sportašica s usađenim osjećajem za disciplinu, Nataša je unikatna pojava baš poput brata, a u nekim situacijama čak i puno ležernija od njega. Život im se potpuno promijenio nakon što im je od zloćudnog tumora preminuo brat Maks.

- On je sve krio od nas, nije nam htio reći da ide u vojsku, htio je to odraditi prije nego što diplomira. Išao je u kasarnu u Bileći. Tamo su mu tijekom šišanja povrijedili madež, a bio je zloćudan. Maks je i to sakrio od oca i majke, vratio se u Ljubljanu, gdje je studirao. Tamo je završio u bolnici i na kraju se vratio doma. Toma je bio uz njega do zadnjeg dana, igrao šah s njim. Ja sam u to vrijeme bila u Francuskoj, nisam bila doma kad je umro. Toma je tad počeo piti, bratova smrt baš ga je jako pogodila. To je bilo užasno - prisjeća se Nataša.

Maks je imao samo 27, a Toma je bio stariji četiri godine. Ali Toma nikad nije puštao ljudima da upoznaju njegove tuge. Ali iste te ljude, i znane i neznane, rado je puštao u svoj život i uvijek je svima želio pomoći. Svojim šarmom sve je kritičare vrlo inteligentno prisvajao na svoju stranu. Posljednjih godina života bavio se i travarstvom, ozbiljno je zaronio u istraživanje tog područja.

- Imao je silne knjige o travarstvu i ljekovitim pripravcima. Pomagao je svima koji su mu se obratili, ništa on to nije naplaćivao. Sve je radio s tolikom empatijom i ljubavi prema ljudima. Otac se jednom toliko iznervirao da mu je to i prigovorio: Pitao bi ga: ‘Što stalno svima pomažeš? Tko tebi pomaže?’. Ali Toma nije slušao, on je imao svoje. Bio je svoj. A na kraju, kad je i sam obolio od raka pluća, sebi nije mogao pomoći - kaže Nataša dodajući kako je Toma uvijek bio ono što jest. Ono što vidiš, to i dobiješ.

 | Author: Stanko Karaman Stanko Karaman

- Kad je nastupao na Splitskom festivalu, to je bio istinski Toma kakav jest u dubini svog bića. Najviše je volio ‘levisice’ i mornarske majice koje sam mu ja kupovala u Francuskoj. A što ću ti govoriti... Svi su na pozornici bili ušminkani, skrivali svoju netalentiranost iza krpica. A on je svoj talent ogolio, a to je valjda najgore i najteže, i tad i danas, da budeš ono što jesi. Toma se naposljetku zasitio festivala. Vidio je s kim ima posla. Jako dobro je znao pročitati ljude i njihove namjere, osjetio je da mu podapinju noge, guraju ga na margine. Bio je ‘štuf’ svega. To je kao da se golim rukama boriš protiv nekoga tko ima pušku. Nakon toga se posvetio samom sebi, ali ne u dovoljnoj mjeri. Često je preispitivao sebe i ono što je u životu postigao. Mi smo mu bili podrška da ustraje u onome što radi i što ga ispunjava - kaže nam Nataša, koja se, priznaje nam, rasplakala kad je čula da će Toma konačno dobiti priznanje za svoj rad. Posebno je zahvalna Saši Antiću iz TBF-a koji je, kaže, najviše učinio da Tomi pripadne zaslužena nagrada. Upravo je Antić obitelji na pozornici zagrebačke Tvornice predao nagradu, koju je ranije osebujno komentirao.

- ‘Ko može bit toliko munjen i dat’ jednom takvom čoviku bilo kakvu nagradu?! Toma cili život nije zna s čim bi se bavija, pa je malo tija bit pilot, pa nastavnik, pa brodski strojar, pa novinar, pa je na kraju posta kantautor. Valjda zato jer je piva ka kanta. I šta je najgore, nastupa je masu puta na Splitskom festivalu i svaki put bi doša obučen ka da ide u ribe. Kažu da je i slika, pa je nakon prve i jedine izložbe koju je priredija u vlastitom stanu zapalija sve slike - rekao je Antić. Tominih nastupa na festivalu prisjeća se i Nenad Vilović, splitski skladatelj, tekstopisac i producent.

 

- Sjećam se njegova festivalskog nastupa s pjesmom ‘Leute moj’. Publika je ostala frapirana, on ih je svojom pojavom i izvedbom stvarno šokirao jer je ustvari više recitirao, a manje pjevao. Bio je vrlo interesantna osoba, a njegov nastup ostat će mi u sjećanju za sva vremena. Ta pjesma je bila njegova prekretnica, tu je slomio publiku. Dok sam ja nastupao u bendu Mladi batali, imali smo nekoliko zajedničkih nastupa na nekim koncertima. On je bio je onaj tipičan, osebujni Bebić, robustan, nisi mogao s njim izaći na kraj - kaže nam Vilović.

A da je Toma uvijek bio spreman za kojekakve ludosti otkriva nam i Nataša prisjećajući se nekoliko njegovih tipičnih zezancija.

- I on i Maks su uvijek sa mnom radili spačke i crkavali od smija. Ja sam bila najmlađa pa bi me često uhvatili u đir. Znali bi me baciti u zrak, ali onda bi gurnuli krevet pa bih pala na pod. Sreća pa je mama imala one debele tepihe pa se nikad nisam ozlijedila. Kad bi dolazio kod roditelja, na ulazu u stan bi izbacio osigurač od struje pa bi se snebivao kako mi to nemamo struje. To je radio sve dok nismo shvatili da on to radi. I znate što, moram to reći, iako je izgledao onako neuredno s gustom raščupanom kosom i bradom, Toma je bio najčišće stvorenje koje možete zamisliti. Valjda smo takvi mi, pekarska dica. Bio je uredniji od mnogih šminkera - otkriva nam Nataša.

Na kraju priče čini se da je Tomu kontroverznim učinila upravo njegova jednostavnost, jer se usudio biti ono što jest. On je svojim temperamentnim postojanjem i stvaralaštvom bio uporna i neslomljiva oporba dosadi i licemjerju. Kao takav postao je dio dalmatinskog identiteta i baštine, iako je u svoje vrijeme bio je čovjek ispred tog vremena. A ovaj ‘hommage’ Bebiću zaključujemo njegovim aforizmom koji je vizionarski napisao prije 50-ak godina: “Na mladima svijet ostaje. Ako im ga ostavimo”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.