Nerevidirani tajni dnevnik iz Drugog svjetskog rata pisca koji se još 1933. u svojoj zemlji našao na popisu zabranjenih autora započinje bilješkom (Kästner ih naziva natuknicama) datiranom na 16. siječnja 1941., u kojoj pojašnjava odluku o vođenju dnevnika. Ideja je bila udariti temelje za veliki roman koji će, po svršetku nacističke ere, pružiti detaljan “pogled iznutra”, uz opasku da to u potpunosti ne objašnjava piščev ostanak. Naime, zabrana autorskog djelovanja i prodaje već napisanih knjiga predstavljala je egzistencijalno otežavajuću okolnost. Ne sasvim, uzmemo li u obzir da je Kästner nastavio suradnju s njemačkom filmskom kompanijom Ufom pod pseudonimom Berthold Bürger (scenarij za “Münchausen” r. Josefa von Bákyja iz 1943.). Tek u završnim dvjema godinama režima rad mu je potpuno onemogućen te je prinuđen živjeti što od ušteđevine, što od pomoći prijatelja.
Roman u međuvremenu nikad nije napisan (nacrti i bilješke uvršteni su u “Plavu knjigu”), izuzmemo li “Notabene 45”, djelo originalno objavljeno 1961., a temeljeno na dnevničkim zapisima iz 1945., onima koji svjedoče urušavanju tzv. Trećeg Reicha prema kojemu sam autor u dnevniku uglavnom nije tko zna kako kritičan, poglavito ne u ranijim dnevničkim fazama. O stradanjima Židova (18. veljače i 11. ožujka 1943.) govori šturo i posve informativno, dok je, govorimo li o ratnim operacijama, uočljiva sklonost “zauzimanju” pozicije u korist njemačke armije. Nelagodni trenuci dnevničkih zapisa ipak ne ostavljaju prostor za dopisivanje pronacističkog predznaka piscu koji se, dijelom zahvaljujući novinarskom iskustvu, drži konciznog diskursa. To nam omogućuje proniknuti u “stanje duha” nacije hipnotizirane Goebbelsovom propagandnom mašinerijom koja je, u kombinaciji sa strahom po vlastiti život, rezultirala devijantnom društvenom percepcijom njemačke realnosti u vremenu apsolutne vlasti Hitlera i NSADP-a.
Uredničke popratne bilješke ističem kako bih uputio na zanimljive postratne fenomene poput procesa denacifikacije društva. Ono nije uvjetovano apsolutnom lustracijom o kakvoj “mokro sanjaju” ovdašnji postjugoslavenski nacionalisti. Dapače, prolazeći kroz građu upoznajete niz aktera kulturne (osobito filmske) scene koji su izravno surađivali s režimom ili sukreirali jezik propagandnog bezumlja, a koji su po svršetku rata uglavnom nastavili obavljati svoje poslove. Sven Hanuschek u predgovoru ističe vjerojatno najradikalniji primjer prakse selektivne denacifikacije spomenut u dnevničkim zapisima, onaj režimskog redatelja Wolfganga Liebeneinera (1905. - 1987.), koji je 1941., u suradnji s Berlinskim centrom za eutanaziju, režirao film “Ich klage an” (“Optužujem”), propagandno djelo čiji je cilj bio opravdati zločinački eutanazijski program “T4”. Blisku je suradnju pritom ostvario s SS-ovcem Victorom Brackom, organizatorom programa, koji je nakon rata osuđen na smrt vješanjem. Liebeneiner je nastavio režirati kao da se ništa nije dogodilo, a daljnju su distribuciju i emitiranje filma saveznici zabranili. Moguće objašnjenje začudne tolerancije prema režimskim umjetnicima pritom nalazimo pri kraju dnevnika, u bilješci nastaloj 27. svibnja 1945., u kojoj Kästner prepričava razgovor s narednikom Typographom iz američke protuobavještajne službe, zaduženim za kazališna pitanja u Münchenu. T. tako K. pojašnjava da je prisiljen “raditi s njemačkim umjetnicima koji su radili kod nacista, što znači za naciste, jer jedva da ima drugih umjetnika”.
Kästner je podozriv prema Nietzscheu. Izrazito je zabrinut za sudbinu roditelja u Dresdenu. Šturo izvještava, uglavnom na temelju glasina, o suđenju pripadnicima Bijele ruže (imena pogubljenih ne spominje). Upozorava na kontinuirano pogoršanje egzistencijalnih prilika i sve teža stradanja Berlina iz kojeg, s družinom iz Ufe, odlazi u tirolsko mjestašce Mayrhofen, u kojemu dočekuje vijest o Hitlerovu samoubojstvu, a zatim i o kapitulaciji Reicha. U kasnijoj fazi dnevnika K. režim komentira cinično, pa tako biva skeptičan i prema vijesti da je Hitler izvršio suicid, računajući kao izvjesniju varijantu da je umro od posljedica izljeva krvi u mozak. Bilješka nastala 9. ožujka 1945. citat je po sebi užasavajućeg Hitlerova poziva mladeži objavljenog u glasilu NSDAP-a, Völkischer Beobachter, a u kojem stoji da oni, mladež dakle, nemaju što izgubiti, odnosno da život pod jarmom ne vrijedi živjeti. K. ilustrira tek opaskom da je posrijedi obraćanje sedamnaestogodišnjacima. Kao osoba bogatog novinarskog iskustva, informacije koje do njega dopiru uzima s oprezom, ujedno dekonstruirajući, kako Hanuschek ističe, mehaniku propagande. Ne uvijek i nipošto po ideološkoj osnovi, barem ne u početku.
Erich Kästner
Cinizma ne nedostaje ni kad prepričava viceve/anegdote koji kruže među ljudima. Dana 1. 3. 1943., komentirajući stradanje crkava u Njemačkoj, “parafrazira” britansku stranu pišući da “sinagoge dobivaju djecu”. 25. 8. 1943. poentira da u Berlinu ljudi nazdravljaju s “Preživjeli!”. 15. 9. iste godine ismijava akcije spašavanja Mussolinija. 5. ožujka 1945. prepričava šalu u kojoj su “Roosevelt i Hitler postigli novi sporazum o zračnim napadima - Amerika na raspolaganje stavlja bombardere, a Njemačka zračni prostor!”. Suprugu Luiselotte Enderle često spominje, no bez uočljive emocionalne sugestibilnosti. Ustvari, emocionalni je odmak gotovo isključivo uočljiv onda kad, kao što sam spomenuo, piše o roditeljima, posebice o majci Idi, s kojom se dopisuje i kojoj poštom šalje rublje na pranje. Godine 1944., pri savezničkom bombardiranju, stradava i njegov stan, a on se nalazi u neprilici pri pokušaju da mu Komora za pisanu riječ, ona ista koja je zabranila njegov rad, refundira troškove uništenih rukopisa. Unatoč tome, što izaziva osobitu nelagodu, u danima nakon rata najvećom žrtvom nacističkog režima proglašava njemački narod. No 29. srpnja 1945. prepričava jezivo svjedočenje Männea Kratza, preživjelog židovskog logoraša zatočenog u Auschwitzu, nakon čega slijedi muk. Dnevnik završava, a Kratzovo svjedočanstvo kao da Kästnera navodi na odustajanje od bilo kakvog negodovanja ili daljnje procjene štete naroda-žrtava u ratu za koji je njegov narod nesumnjivo najodgovorniji, što zbog pristajanja uz Hitlerov režim, što zbog nepoduzimanja otpora iznutra, uz vrlo rijetke izuzetke poput spomenute Bijele ruže. Kästner nije naknadno intervenirao u sadržaj bilježnica čuvanih u plavim koricama i to je ono što možemo interpretirati osjećajem njegova duga prema historiji i žrtvama njenih krvoločnih protagonista. Usput, na užas ovdašnjih revizionista: Kraljevinu Jugoslaviju i Balkan spominje često, osobito tijekom 1941. NDH ni riječju. Tek vojvodu od Spoleta, Tomislava II., za kojega piše da je “žaljenja vrijedan stvor”, a u prilog beznačajnosti te ogavne kvislinške tvorevine, čak i u očima tadašnjih vodećih kreatora globalnog kaosa.
